Detaljnije
Iztok Simoniti (r. 1948. u Ljubljani, trenutno živi u Berlinu) u Sloveniji je poznat kao pravnik, sveučilišni profesor i visoki diplomat, a esejima iz knjige Historia magistra mortis predstavlja se kao izvrstan pisac i intelektualac koji ne bježi od najosjetljivijih pitanja svoga vremena. Neki od eseja objavljeni su u slovenskoj i hrvatskoj periodici, ali u Sloveniji nisu objavljeni kao knjiga, pa je ovo njihovo hrvatsko izdanje ujedno i izdavačka praizvedba Čovjek i njegova kultura glavna su Simonitijeva preokupacija. Kultura je za autora način kako se ljudi odnose jedni prema drugima i prema svemu onom što obuhvaća čovjekovo djelovanje i njegova misao. Kultura, smatra on, ne daje samo odgovor na pitanje tko smo i otkud smo, nego nas i tjera u rizik predviđanja o onome što će s nama biti sutra, ali nas i oprema za to predviđanje.
Simonitija zanimaju izvori zla i njihova povezanost s monizmom raznih provenijencija. Piše o stalnom urušavanju vrijednosti čovjekova života, zastupajući tezu da će suvremena društva (koja, smatra Simoti, moraju počivati na tri principa: republici, demokraciji i liberalizmu) civilizacijski korak naprijed učiniti tek kad do kraja shvate pravu bit komunizma, nacizma i fašizma. Zaokupljaju ga također suvremeni genocidi, s tezom da izostanak onoga tko bi morao osiguravati pravo na život znači da nema ni toga prava; odgovor na pitanje zašto je na normativno-zakonskoj i deklarativnoj razini toliko protivljenja mučenju, a u stvarnome životu toliko zla; kreativnost, identitet (Europa ne ugrožava tradicionalne identitete, ali inzistira na prihvaćanju temeljnih zapadnih vrednota); odnos vjere i razuma (ključne svjetske probleme ne mogu rješavati samo svjetovne vlasti, već u tome mora sudjelovati i vjerska hijerarhija); Slaveni u Europi; uloga intelektualaca i žena. A jedan od najljepših među 13 eseja jest onaj o autorovoj majci. Prevoditelj je Živko Gruden.
