Detaljnije
Strateške promjene u Europi potkraj 20. stoljeća utjecale su i na promjene u području odgovornosti za europsku stabilnost i sigurnost.U vrijeme hladnog rata većina europskih država slijedila je interese velikih sila: SAD-a i SSSR-a. Raspad takvog poretka prouzročio je drukčiju konfiguraciju strateških odnosa i nove obveze za sve europske države u području sigurnosti. Suočene s novim prijetnjama i izazovima, europske demokratske države inzistirale su na širenju demokracije i liberalno-demokratskih vrijednosti, te poticale projekte zajedničkog djelovanja na savladavanju novih opasnosti. Posebno mjesto u tranziciji prema demokraciji zauzima organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (North Atlantic Treaty Organization -NATO), koja je učinila goleme napore s ciljem pomoći bivšim socijalističkim državama u tranziciji njihovih obrambenih sustava. Putem različitih programa NATO je uspio promovirati niz načela i standarda prema kojima se danas organiziraju obrambeni sustavi i njihove strukture u tranzicijskim europskim državama. Stoga ima vrlo velike zasluge za postupnu stabilizaciju tranzicijskih procesa u Europi u najosjetljivijem dijelu: sigurnosnom sektoru.
Analizirajući sigurnosne politike europskih tranzicijskih zemalja 90-ih godina dvadesetog stoljeća, uočavamo vrlo izraženu orijentiranost prema suradnji radi jačanja stabilnosti i sigurnosti europskog prostora. S obzirom na činjenicu da je NATO bio prva i jedina organizacija koja je ponudila institucionalnu europsku suradnju na području sigurnosti, gotovo sve tranzicijske države usmjerile su se prema članstvu u toj organizaciji. Kao što je poznato, njih 10 u razdoblju od 1999. do 2004. godine ušlo je u članstvo NATO-a.
