Detaljnije
Gluho kolo pleše se bez glazbene pratnje. Svedeno je na ritmizirani pokret, a čuje se samo zvuk plesnih koraka, disanje plesača, šum nošnje i zveka metalnih ukrasa. Sve je stegnuto a bitno i skladno. Takvo nastoji biti i Pavičićevo Gluho kolo: bitno i skladno.
U njemu je važno što, ali i kako. Nekima će se svidjeti, nekima ne, no bit će vrlo malo onih koji će kolovođi zanijekati vještinu sažetog izlaganja, smirenost u pristupu, argumentiranost i polemičnost. Sam autor Gluho kolo smatra svojom najvažnijom knjigom.
Kolo je namijenjene svim štovateljima britkog štiva, koje zanima hrvatska zbilja. Ishodište mu je u Pavičićevoj kolumni „Hrvatska gibanica” iz Večernjeq lista. Ima 345 poglavlja i detaljno imensko predmetno kazalo iz kojeg se vidi o komu se i o čemu gdje govori. A najviše se govori o međusobnim odnosima tri Hrvatske: Republike Hrvatske (RH), proustaške Hrvatske (PUH) i jugoslavenske Hrvatske (JUH).
Prva Hrvatska, RH, Jest stvarnost svih hrvatskih građana; druga Hrvatska, PUH, mitska je tvorevina oslonjena na propalu NDH, u kojoj neki građani vide svoj državni ideal, dok je treća Hrvatska, JUH, mitski produžetak upokojene države tobožnjeg bratstva i jedinstva i samoupravljanja, SRH, koju neki građani smatraju najpoželjnijom Hrvatskom.
Pavičić se trudi da piše u korist RH, ali bez suvišnih obzira prema ikome, smatrajući da mnoge teškoće u hrvatskom društvu generira baš nevoljkost RH da okupi i osloni se na sve sastavnice svoga povijesnog iskustva, kao i neodlučnost da se i PUH-u i JUH-u bez pardona kaže što ih ide.