Detaljnije
Ne postoje dva ista ljudska stvora, niti su postojala. Unatoč svim velikim sličnostima, svaki se čovjek razlikuje od svih ljudi. Razlika je ono što ga čini time što jest: jedinstvenom, neponovljivom, unikatnom pojavom. Pa ipak, do sličnosti je blijedi dvonožac uvijek držao neusporedivo više nego do razlike.Boja kože, vjeroispovijed, etnička pripadnost, nacija, klasa, kulturne navike, svjetonazor, seksualna orijentacija… razlika do razlike u zbiljskome svijetu, nasuprot upornoj potjeri za sličnostima u poželjnom poimanju tog svijeta. Mjesto da se usudi reći: Budimo sretni što smo različiti ili Budimo različiti da bismo bili zadovoljni, naš suvremenik pobožno ponavlja mantru: Sličnosti nas spajaju, razlike razdvajaju, kao da je samo po sebi razumljivo da je sličnost i spojenost dobro, a različitost i razdvojenost zlo! A nije. Zar, uostalom, devet od deset nevolja u odnosima među ljudima ne generira nepriznavanje razlika i nesnošljivost prema različitom i različitima. A kako da se priznaju ako se ne poznaju?U razlikama čovjek živi, sličnosti hvali, i iskreno i neiskreno. Osobito u društvenim poslovima, u kakve, primjerice, ide i proučavanje, opisivanje, tumačenje prošlosti – historiografija.U pravilu se i na tom području, kad su posrijedi delikatne historiografske teme o kojima nema suglasja ni u struci ni u politici ni u javnosti, primjenjivalo načelo koje voli sličnost, podudarnost, zajedničku ocjenu…, a zanemaruje razliku, kako onu u interpretacijama, tako i onu u činjeničnom opisu događaja, pozadine događaja i uloge ličnosti. Slijedom toga posebna se težina pridavala (i pridaje se) »argumentu druge strane«, pak su na cijeni dobivala ona stajališta s kojima bi se složila i »druga strana«, dok su stajališta koja »druga strana« ne bi potvrdila olako otpravljana preko margine. Malo je kome smetalo što je takva logika zastirala pogled na temu i postajala prepreka utvrđivanju povijesnih činjenica i iz njih iscijeđenih istina, koje se često, i činjenice i derivati, zasnivaju baš na razlici.
